Hernija diska i rješenje

Od uboda pčele do ponovnog trčanja: moje iskustvo s hernijom diska i rehabilitacijom u Medicofitu

Šetam bosa po travi. Ljeto je i sve je lagano. Pred Urbanom i mnom su praznici na Rogli, dani trčanja na svježem planinskom zraku kojima smo se radovali već tjednima. A onda u jednom trenutku – oštra bol u tabanu.

Ubode me pčela. Na jednoj nozi pokušavam zadržati ravnotežu. Sagnem se i lagano se zarotiram kako bih izvadila žalac. Ništa posebno. Takav pokret napravimo mnogo puta i obično se ne dogodi ništa. Ali baš u tom naizgled beznačajnom trenutku dogodi se nešto što će mi na nekoliko tjedana potpuno promijeniti život.

U donjem dijelu leđa odjednom osjetim bol – mnogo jaču nego od samog uboda pčele. Toliko jaku da odmah osjetim: nešto zaista nije u redu. Tada još ne slutim da počinje razdoblje koje će me prisiliti na potpuno zaustavljanje.

U prvim satima nakon ozljede počinje se događati nešto vrlo neobično. Femoralni živac u bedru doslovno počne divljati. Prednji bedreni mišić steže se sam od sebe, bez moje volje. Na prvi pogled čak je pomalo smiješno – kao da imam pod kožom malu životinjicu koja trčkara gore-dolje po mišiću. Mišić valovito podrhtava, trza se i pomiče kao da ima vlastiti život.

Kad noga više nije slušala

Nakon otprilike trideset sati to se iznenada smiri. A s time se smiri i noga. Zapravo gotovo prestane slušati. Živac više ne prenosi živčane impulse i mišić više ne dobiva signal za kontrakciju.

Slijede dani zbunjenosti i nesigurnosti. Nitko ne zna jasno reći što se događa. Noga više ne surađuje kao prije. Pri hodu uzbrdo ponekad je moram rukom primiti i postaviti naprijed. Noći su vrlo bolne, duge i gotovo bez sna, a dani puni traženja odgovora na pitanje što učiniti da bol prestane. Posjeti hitnoj službi, liječnicima, ambulanti za bol, alternativnim terapeutima i razne tablete.

Prvih petnaest dana prolazi bez pravog napretka.

U takvim trenucima počnu se pojavljivati pitanja na koja prije nikada ni ne pomislimo: hoću li uopće ponovno normalno hodati? Hoću li ikada više moći trčati?

Prekretnica dolazi kada saznam za Medicofit.

Nakon pregleda magnetskom rezonancom stručnjaci postavljaju jasnu dijagnozu: hernija diska s oštećenjem femoralnog živca. Prvi put nakon dugo vremena imam osjećaj da netko doista razumije što se događa u mom tijelu. I još važnije – da postoji put naprijed.

Rehabilitacija započinje odmah. Tretmani uključuju različite fizioterapijske metode – tecar terapiju, lasersku terapiju, udarne valove i elektrostimulaciju.

Važan dio oporavka je i vježbanje. U početku vrlo prilagođeno i pod pažljivim nadzorom, a ubrzo i s utezima. Nakon otprilike deset fizioterapijskih tretmana dovoljno sam stabilna da nastavim i s kineziolozima. Oni postupno povećavaju opterećenje i vrlo pažljivo prate svaki moj pokret.

Tijelo je naime snažno oslabljeno. Zbog 35 dana uglavnom ležanja i oštećenja femoralnog živca, koji inervira prednji bedreni mišić, na zahvaćenoj nozi izgubim oko 60 % mišićne snage.

Unatoč tome tijelo uz stručno vođenu rehabilitaciju napreduje iznenađujuće brzo. Nešto više od mjesec dana nakon početka tegoba, nakon gotovo mjesec dana ležanja, uz šepajući hod ipak se prvi put okušam u trčanju. Minuta hodanja i deset sekundi trčanja bio je recept s kojim sam uspjela obići Bledsko jezero. Sa mnom su za podršku trčali Urban i sva naša djeca. Sljedećeg jutra bilo je još bolje – korak je bio tečniji, a boli je bilo manje. Tada sam prvi put zaista počela vjerovati da postoji put natrag.

Zanimljivo je i da nova istraživanja pokazuju kako umjereno trčanje često koristi međukralježničnim diskovima. Australsko istraživanje pokazalo je da rekreativni trkači imaju deblje i bolje hidrirane međukralježnične diskove nego ljudi koji ne trče. Tijekom trčanja diskovi se ritmično stišću i opuštaju, što omogućuje bolju izmjenu tekućina i hranjivih tvari. To znači da pravilno dozirano kretanje može pomoći u očuvanju njihova zdravlja. Upravo trčanje, kojeg se mnogi ljudi najviše boje, na kraju je bilo i dio bržeg puta prema ozdravljenju.

Krajem rujna – samo dva mjeseca nakon ozljede – već pretrčim 28 kilometara od Ljubljane do Kranja, izmjenjujući trčanje i hodanje.

Tri mjeseca nakon ozljede stojim na startu polumaratona u Veneciji. I još se uvijek pitam: hoće li tijelo izdržati? Na kraju ga istrčim samo tri minute sporije nego prije ozljede. Tada prvi put doista osjetim da sam se vratila.

Danas se osjećam potpuno oporavljeno. Unatoč tome nastavljam dolaziti u Medicofit. Ne zato što moram – nego zato što želim. Jer želim biti bolje pripremljena i otpornija.

Iako sam i sama voditeljica sportske rekreacije, jako volim dolaziti na vođene treninge. Ponekad je dragocjeno da i oni koji inače vode druge prepuste vodstvo nekome drugome. Redovitom tjelovježbom, jačanjem mišića i stručnim nadzorom činim sve da se ozljeda više ne ponovi.

Za mene to više nije samo rehabilitacija. To je nešto više. Podsjetnik koliko brzo možemo izgubiti povjerenje u svoje tijelo – i koliko je dragocjeno kada ga znanjem, strpljenjem i pravim ljudima uz sebe ponovno izgradimo.

Danas ponovno trčim. I kada trčim, znam nešto što prije nisam tako dobro znala: tijelo koje dobro funkcionira nije samo po sebi razumljivo. Svaki korak je dar.

Jasmina Kozina Praprotnik