Kako u djetinjstvu zamrzimo trčanje?

I kako djeci – i sebi – vratiti dobro iskustvo kretanja.

Urban Praprotnik

Po završetku nastave okupili bismo se u školskoj svlačionici, preobukli u trkačku odjeću i unatoč snijegu ili kiši, a ponekad i suncu, istrčali iz Prebolda prema Šmiglovoj zidanici. Pripadao sam maloj skupini učenika viših razreda koje je učitelj Marjan Plavček povezao kako bismo nekoliko puta tjedno zajedno dodatno trčali.

Od četvrtog razreda nadalje išao sam u osnovnu školu u Preboldu. Prije toga živjeli smo u Žalcu. Na prvom rujanskom satu tjelesnog odgoja – tada smo to još zvali fiskultura ili gimnastika – otišao sam s novim razrednim kolegama iz 4. a do bazena. Nismo išli plivati. Bazen je već bio ispražnjen. Ljeto je u Preboldu završavalo s krajem praznika i voda je istekla iz bazena kao iz pješčanog sata, a s njom je otteklo i bezbrižno ljeto.

Trčali smo oko Žabjaka. Najprije cestom uz bazen, a zatim skretanje ulijevo. Kod velike, guste vrbe ponovno smo skrenuli lijevo i tu smo se počeli jače razlikovati – brži od sporijih. Trčali smo uz potočić gdje se cesta lagano spušta i noge jedva prate korake, dok pluća sve jače peku. Kod uskog mostića morali smo se poredati jedan iza drugoga. Nakon toga slijedio je još samo završni uspon i cilj. Tamo sam prvi put osjetio da spadam među izdržljivije u razredu. To je postalo dio mene. Dio mog identiteta.

Tada, naravno, nisam znao da će upravo trčanje tako snažno usmjeravati moj životni put.

Danas znamo da takvi trenuci nisu nevažni. Dugogodišnja istraživanja koja prate ljude od djetinjstva do odrasle dobi pokazuju da rana iskustva snažno obilježavaju kako živimo, kako donosimo odluke i kako se brinemo o sebi kasnije u životu. Ono što nekada doživimo kao igru, napor ili tek još jedan školski dan, često postaje tihi kompas koji nas vodi dugo nakon što su se školska vrata za nama već odavno zatvorila.

Imao sam sreće.

Trčanje je za mene postalo način da se dokažem u novoj sredini. Nije se radilo samo o kilometrima, radilo se o osjećaju da nekamo pripadam. Iako sam na kros natjecanjima ispod skijališta ili na stadionu u Celju osjećao onu poznatu pečuću bol u plućima i trnce u rukama koji prate brži, dugotrajniji napor, kroz ta sam iskustva naučio nešto dragocjeno: prihvatiti tjelesni napor. Ne kao neprijatelja, već kao učitelja.

Ali tu priča ne završava. Zapravo, tu tek počinje pitanje.

A što je sa svima onima koji na tim utrkama nisu bili uspješni? Jesu li i oni naučili prihvaćati napor – ili su ga naučili samo odbacivati? Ako dijete u naporu ne pronalazi smisao, počinje ga odbacivati. Napor postaje kazna. Nešto mučno. Nešto što je potpuno razumno – čak i za vlastito dobro – izbjegavati.

I upravo tu radimo pogrešku.

Trčanje je jedno od najprirodnijih i stoga iznimno korisnih kretanja koje imamo. No način na koji djecu uvodimo u njega to često ne odražava. Prebrzo ga pretvaramo u natjecanje. U uspoređivanje. U ljestvicu na kojoj nekolicina stoji na vrhu kao pobjednici, dok velika većina ostaje na dnu kao gubitnici. A ne radi se o tome da bismo trebali dijeliti medalje svima redom.

Najveća nagrada nije medalja. Najveća nagrada je iskustvo. Dobro iskustvo. Ono u kojem napor nije kazna, već istraživanje. Gdje dijete ne trči da bi nekoga pobijedilo, nego da bi osjetilo svoje tijelo. Da otkrije kako diše, kako se kreće, kako može izdržati još jedan korak, pa još jedan.

Ako su prva iskustva dobra, želja se vraća sama od sebe. Ako su loša, tijelo i emocije se bune. Zato nije svejedno kako djeci predstavljamo tjelesni napor. Trčanje na početku ne bi trebalo biti test, već poziv. Ne natjecanje, nego putovanje.

Kada si dopustimo izmjenjivati trčanje i hodanje, kada si dopustimo početi polako, događa se nešto važno: napor postaje prihvatljiv. A iz prihvaćanja počinje rasti ustrajnost. I upravo je ustrajnost ono što ostaje. Ne samo u trčanju, nego i u životu.

Na kraju ne ostaju vremena i udaljenosti. Ostaje osjećaj. Osjećaj koji dijete nosi sa sobom – je li kretanje prostor u kojem može rasti ili prostor u kojem se mora dokazivati. Iz tih se osjećaja tiho slaže identitet. Ne odjednom, već korak po korak, iz iskustava koja često uopće ne primjećujemo.

Ni moje trčanje nije počelo s velikim ciljevima. Počelo je s promočenim tenisicama i osjećajem da mogu još malo više. I možda je upravo u tome tajna. Ne u tome koliko brzo trčimo, nego kakvu si priču pritom stvaramo. I u tome želimo li joj se uvijek iznova vraćati i rasti.

Možda je upravo sada vrijeme da tu priču počnemo pisati drugačije – ne samo za sebe, nego prije svega za sljedeće generacije. Zato vas pozivam na razmišljanje: Kako u svojoj okolini kretanju možemo vratiti tu igrivu, istraživačku notu?

Ako vas je ovo razmišljanje dotaknulo, molim vas da podijelite članak dalje. Posebno ga podijelite s nastavnicima tjelesnog odgoja, trenerima i pedagozima koji svakodnevno stoje na prvoj liniji oblikovanja dječjih iskustava. Neka ovaj tekst bude poziv na zajednički razgovor o tome kako školska igrališta i dvorane ponovno pretvoriti u prostore rasta, a ne dokazivanja.